U srijedu 11.lipnja u prostorima općine Pitomača, održana je promocija romana Marinka Ivaniševića "San u močvari", o kojem je osim autora govorila i pjesnikinja Božica Jelušić,Vesna Bedeković te urednik knjige Mile Stanišić.
recenzija knjige:Božica Jelušić
Svako, i ponajmanje mjesto na obodnici svijeta, ima neku svoju specifičnost, lokalnu legendu, običaj, ples, govor,koji izdvaja zajednicu u masi drugih i drugačijih. Za Podravinu, čija su naselja grupirana u porječju Drave, to su uglavnom pjesme, legende i pučko graditeljstvo, te u novije doba (20.st.) pučko slikarstvo, poznato kao hrvatska naiva. Dakako, ponešto je od toga preraslo lokalne okvire, postajući vrijednom nacionalnom svojinom. U potonje ulazi LEGENDA O PICOKIMA, uprizorenje koje izaziva veliku pozornost javnosti. Održava se u kontinuitetu od dva desetljeća na originalnoj lokaciji oko đurđevačkoga Starog grada. Riječ je o povijesnom događaju s pridodanim (legendarnim) sadržajem, a odnosi se na doba turskih provala u panonski prostor, kada je većina tadašnjih naselja poharana u silovitom prodoru turske vojske. Po uspješnoj obrani ostaje poznata đurđevačka utvrda, tadašnji Wasserburg znana kao «Stari grad» i kasnije pretvorena u značajnu kotu graničarske obrane. Pod zapovjedništvom Luke Sekelja, malena je posada odbila turski napad, te se njihov zapovjednik Ulama beg povlači prema Čazmi, ostavivši ovaj kutak Podravine nepoharanim. O stvarnim (strateškim) razlozima može se nagađati, no mašta pripovjedača dodaje tome ratno lukavstvo: pijevca- picoka, ispaljena na turski tabor, kako bi se protivniku sugeriralo obilje hrane u utvrdi i neuspješnost dugotrajne opsade.
Na ovoj fabulativnoj podlozi zamišljen je roman Marinka Ivaniševića «SAN U MOČVARI.»
Sam autor godinama uspješno promovira đurđevačku legendu, okušavajući se kao glumac, redatelj, tekstopisac, u tom jedinstvenom «globalnom teatru», za koji se živi cijelu godinu. Njegove su postave uvijek atraktivne, sa smioni zahvatima u snovito, nadrealno i fantazmagorično, no i veoma blisko lokalnom ambijentu. Pristupajući temi s literarnog stanovišta (opsegom je riječ o kraćem romanu), Ivanišević daje maha maštovitosti i liričnosti. Nalazimo mnogo finih opisa atmosfere, raslinja, okolišnih specifičnosti, što čitatelja uvodi u dravsko zemljopisno i duhovno okružje. Selo i njegovi ritmovi gotovo su «filmski» uvjerljivi, u sažetim i efektivnim sekvencama. Tome osobito pridonosi lokalno nazivlje, vješta interpolacija kajkavštine (srednjepodravski govori) u maniri pravog pučkog «spelavatelja» i pripovjedača koji poznaje obrasce starih kronika i pučke naracije. Potom, autor kreira uvjerljive literarne likove (kanas Mato, zapovjednik Sekelj), s kojima će čitatelj suosjećati i nestrpljivo pratiti zaplet radnje do razrješenja. Tako «Jurjevo selo» (inačica za Đurđevac) oživljava pred našim duhovnim okom, kao na otvorenoj pozornici.
U početnim poglavljima vlada suspregnutost, gustoća: očekuje se nešto opasno i kobno- dolazak turske vojske. Cijela priroda čeka, u ljudskom se srcu podižu nemir i strah. Nokturalni ugođaji rađaju čudovišne slike i opsjene, a čovjek se hvata u kolo s nezbiljskim bićima, gdje u isparinama močvare započinje vještičji koloplet budućih dramatičnih zbivanja. Razgovori vojnih zapovjednika vode nas pak u na drugu psihološku (i leksičku!) razinu, gdje vlada osjećaj autoriteta, strogosti, etikecije, no i iskrene brige za sudbinu puka, čiji su im životi povjereni. Također se čvrstom profilacijom izdvaja već spomenuti lik zapovjednika Sekelja i uz njega Juranića i Vugrinovića, a na turskoj strani begova Ulame i Irfana.. Najdinamičnija scena- zarobljavanje mladića Mate i njegovo sužanjstvo u turskom taboru, daje i odlike Ivaniševićeva stila: dinamiku, uvjerljivost, suživljenost s intimom likova, s jakom dozom simpatije i empatije. Postoje nagovještaji brže radnje u opisima bitke, promjenljive ratne sreće, iscrpljujuće opsade i ispreplitanja sudbina unutar utvrde. Jednostavno, autor ima dar «uvlačenja» čitateljske pozornosti, što je u današnjoj spisateljskoj praksi prilično rijetka osobina.
U svakom pogledu, neobičan je Ivaniševićev potencijal uživljavanja u vlastite opise: kad su u pitanju lirski pasaži i prepleti, to je gotovo «pjesma u prozi»,puna finih titraja, mirisa, smiraja, drevne idile u bukoličnoj pokrajini, dok se, naprotiv, u opisima mučenja kršćanske raje i naturalističkim scenama bitke, doživljava pravi horror, na rubu stresa. To je postignuto (i) tehnikom opisa i z n u t r a, kad autor sebe pozicionira u središte zbivanja i fizičku blizinu likova, ne rabeći uobičajeni pripovjedački odmak. Samo tako možemo shvatiti prikaz trenutaka rađanja djeteta u središtu krvavog kaosa, prepoznavanje braće na dužini noža na suprotstavljenim stranama, samoubojstvo djevojke izludjele od užasa, žrtvu mlade supruge u obrani muža, i još desetak takvih prizora. Detalji grade cijeli roman, i oni ostaju u sjećanju i nakon čitanja, produžujući tijek fabule. Mogli bismo reći da su Ivaniševića istinski prožele prostorne energije, a dar empatije doprinio je stvaranju uvjerljivih nositelja radnje, likova s kojima se lako poistovjećujemo. Čak i svojevrsni «otvoreni kraj» romana , bez čvrstih jamstava o sudbini preživjelih, u ovom slučaju dvoje malodobnika, ne djeluje krnje, već poticajno, dajući primatelju mogućnost nadogradnje, da bi imaginirajući stvorio nov i svjež literarni doživljaj.
Roman je dovršen po već ustrojenom načelu, kombinacijom povijesnih izvora s mnogo istraživanja i maštovitih nadogradnji, što legendu o picoku približava širem čitateljskom krugu (uz malu provokaciju: je li taj đurek pravi heroj, ispaljen iz topa, ili su to dosjetljivi branitelji?). Dosljednom uporabom triju jezičnih idioma (kajkavština, štokavština i tuđice-turcizmi i germanizmi), razvija se društvena i kronološka freska, uvelike nadmašujući «suhoću» udžbeničkih podataka. I konačno, u doba krize klasičnog realističkog procedea u književnosti, djelo može premostiti stanoviti čitateljski jaz, između onih koje odbija površnost u tekstu, i drugih koji pak ne vjeruju pretencioznosti moderne proze. Danas se mnogo govori o «očuvanju identiteta» i «povratku korijenima», kao reakcijama na ultimativnu globalizaciju, što je vidljivo i u predeuropskim raspravama u Hrvatskoj. Možda su upravo ovakvi, seriozni projekti,s natruhom bajkovitog zanosa, prvi korak k ostvarenju samoprepoznatljivosti, u autorskom i nacionalnom smislu i kontekstu.Za Ivaniševića zaista vrijedi moto «Malo je lijepo», na koji se poziva, citirajući Schumachera. Zbog svega toga, ovom projektu pružamo zasluženu prijateljsku i profesionalnu podršku.
Božica Jelušić, književnica
|
