Razčlanba i smisao arhitekture na prostoru trga kralja Tomislava i oko njega u Pitomači(2.dio)
napisao:B. Begović
Posljednja krajiška kuća iz oko 1850. godine
Razčlanba (raščlamba?) i smisao arhitekture na prostoru trga kralja Tomislava i oko njega u Pitomači - s pregledom povijesti i karakteristika profane i druge arhitekture – (Prilozi za prijedlog zaštite identifikacije i uređenja gradske (urbanističke) jezgre Pitomače u odnosu na povijesno-urbanističku situaciju i moderne urbanističke zahvate i apsurdne devijacije)
2. dio (za 1.DIO-klikni ovdje)
Budući da se u Pitomači zaista pojavila potreba da se BAREM UKRATKO razjasni i objasni tipologija i načini gradnje stambenih objekata od novog osnivanja Pitomače početkom 18. stoljeća pa sve do danas, jer se pojavilo devijatno interpretiranje i prikazivanje tradicionalne (u povijesnom smislu) arhitekture, proširit ćemo ovu raspravu na još nekoliko dijelova. Naime, svima je dobro poznato da se kod nas u Hrvatskoj tijekom stoljeća sve događalo pod određenim utjecajima, pa je kod nas, pa tako i u Pitomači sve određeni KONGLOMERAT – i gotovo nikada i ništa nije potpuno definirano. Tako je eto, nažalost, i u interpretaciji gradnje tradicionalnih stambenih zgrada – na primjer, iako znamo kako se gradilo u pojedinom povijesnom razdoblju. Trenutno možemo vidjeti, kada o tome govorimo, tipičan neprikladni primjer prilikom izgradnje određene, ako sam dobro shvatio, «zgrade» turističkog ureda na južnoj strani pored župne crkve svetog Vida. Ovdje se u potpunosti može vidjeti da čak nismo u stanju prikazati jedan stambeni objekt koji je tipičan za Pitomaču i pitomački kraj – nevjerojatno • gradi se zgrada koja nema obilježja niti jednog povijesnog razdoblja i niti jednog socijalnog statusa, a ponajmanje ima nekakvu vezu s etnografijom i sličnim znanostima (odnosno karakteristikama našeg kraja).
VIDJET ĆETE ZAŠTO! Upravo ova zgrada prikazuje što se misli da je tipična stara pitomačka tradicionalna gradnja. To je odličan prikaz kako postepeno prekrajamo povijest i činjenice, jer ih niti ne uzimamo u obzir. GOTOVO JE NEVJEROJATNO ALI TOČNO DA NITKO NIJE NITI REAGIRAO NA TOTALNO (namjerno) NEISPRAVNU RIJEČ «RAZČLANBA» KOJA JE STAVLJENA NA UDARNO MJESTO U OVIM TEKSTOVIMA? Bilo je komentara, ali zaključak je bio jednom prilikom odličan i tipičan na nas - «jel se piše razčlanba ili razčlamba ili pak raščlamba?» - jedan prijatelj, dobar poznavatelj povijesti Pitomače mi je iskreno odgovorio: «kak si napisal, razčlanba, onda je valjda tak». Tako je i sa zgradom turističkog ureda u centru mjesta – «valjda je to tradicionalna pitomačka gradnja» (more kak hočeš) • E TO NEMA VEZE SA TRADICIONALNOM PITOMAČKOM GRADNJOM, A NITI JU JE MOGUĆE STAVITI U VEZU SA NEKIM POVIJESNIM RAZDOBLJEM, A TO ČEMO (opet ponavljam) VIDJETI U NASTAVKU • TKO JE UOPĆE USPIO I USUDIO SE SKLEPATI OVAKAV KONGLOMERAT? O lokaciji gradnje sada nečemo govoriti jer je to priča za sebe.
Kako bi mogli prikazati ovih svih osam poglavlja (nabrojeni na kraju ovog teksta) u narednom dijelu, čini se da ovom prigodom ipak moramo objasniti određenom sistematologijom izgled pitomačke arhitekture kroz povijest – dakle moramo prvenstveno slijediti povijesne činjenice.
• Osnovne karakteristike stambene gradnje u Pitomači kroz povijest
(vrijedi i za neka mjesta oko Pitomače)
U veljači godine 2010. biti će cijelovitih tristo godina od osnivanja današnje župe svetog Vida, međutim ne i od osnivanja mjesta. U to vrijeme pa narednih stoljeće i pol, pa i više (u vrijeme kada se Pitomača nalazila u sastavu Vojne krajine) i ovdje su narodne mase živjele vrlo bijedno, odlazile u ratove, davale živote za tuđince i uglavnom se preživljavalo i to na način kakvoga je danas gotovo nemoguće shvatiti. To, a i kasnija vremena, je doba kada nije bilo niti struje, plina, telefona, pitke vode i benzina, automobila, asfalta, Coca cole, Marlbora, plastičnih vrećica, općinskog vijeća i turističke zajednice i dr. pa čak niti staklenih flaša itd. itd. Za neke su to romantična vremena? Danas mogu biti romantična (pod navodnicima i samo za one koji izokrenu ovu sliku da pokušaju zaraditi), a treba se staviti u situaciju da danas živite u takvim uvjetima – tada bez dvoumljenja ne bi bila nikome romantična.
Cijelo razdoblje tih cca 300 godina možemo podijeliti na pet logičnih i osnovnih perioda (faza) – barem što se tiče stambene gradnje. Prvi period je razdoblje Vojne krajine (mogući tradicionalni stil). Drugi period je postkrajiško razdoblje sa krajiškim utjecajem sve do oko početka 20. stoljeća kada se sve više pojavljuje građanski sloj stanovništva (trgovci, obrtnici...) i sve više zgrada pod utjecajem secesije i drugih stilova toga doba. No to se odnosi na strogi centar Pitomače (npr. Steiskalova kuća na uglu Domjanićeve i Gajeve itd.), dok je običan puk počeo sve više graditi kuće zidanice ali u osnovi ipak onako kako su se radile stereotipne krajiške kuće i to stoljećima. Takve zidanice (s krovištem na dvije vode, jednim ili dva prozora, jednom sobom do ulice itd.) gradile su se gotovo sve do prije desetak godina. Treći period je upravo period od početka 20. stoljeća pa sve do poslije drugog svjetskog rata što se također odnosi na strogi centar mjesta (npr. zgrade: «Izica» na uglu trga kralja Tomislava i Gajeve ulice – srušena 1969/70., Baćanijeva kuća na uglu Radićeve i trga kralja Tomislava, kuća obitelji Krapec u Vinogradskoj ulici itd.).
U tom periodu je izgrađeno mnoštvo obiteljskih kuća brojnih trgovaca, obrtnika, službenika. Te zgrade rađene su pod raznim utjecajima, a uglavnom se odlikuju (ili su se odlikovale jer je najveći dio srušen) uglavnom niskom gradnjom, sa smještanjem dva ili više nešto veća prozora na pročelje zgrade (sa dodatkom vrata za lokal) koje se je ukrašavalo izbočenim manjim ili većim pačetvorinama, a rijeđe odlijevcima glava anđela ili drugim štukaturama (bivša Brennerova kuća nasuprot crkve), npr. kućnog broj i sl. Četvrti period ili faza je poznata gradnja od pedesetih godina prošlog stoljeća pa narednih dva tri desetljeća kuća prizemnica sa krovištem na dvije vode od kojih je jedna okrenuta prema ulici, a tlocrt kuće je u tzv. L oblik. Valja kazati da su pitomačke kuće nakon Vojne krajine, sve do modernih stremljenja od 1980-ih godina (što je u biti posljednja, peta faza) od kada se obiteljske i druge zgrade rade prema nezavisnim projektima ili bez posebnog stila (jer Pitomača nema urbanističkog plana), imale krovište na dvije vode. Bazni tlocrt činila je pačetvorina ili pravokutnik. Svakako treba kazati da na sve to ima itekako utjecaja materijalna mogućnost vlasnika zgrade. Običan puk uvijek je gradio što jednostavnije i jeftinije.
Prvo, navedeno razdoblje je razdoblje Vojne krajine koje je ostavilo utjecaja još i desetljećima nakon ukidanja Krajine 1871. godine, ali i sve i do danas. U to vrijeme se gradilo po naredbi krajiških vlasti i sve krajiške kuće morale su biti (kako to vojska i inaće zahtjeva) gotovo potpuno iste ili barem vrlo slične, ali građene od istog materijala. Sve kuće u vrijeme Krajine bile su građene od drveta (hrastove grede i daske) postavljene na «pocekima». Zidovi su bili od pletera (isprepleteno pruće i granje ili tzv. «strelice», zašiljeni kolci od lipovog i kakvog drugog drveta – vidi primjer na fotografijama), omazani ilovačom (u koju se dodalo trunje sijena ili slame, svinjske dlake i sl.) i obijeljeni vapnom. U kući su se nalazile najčešće (veličina je ovisila o broju članova krajiške zadruge) tri prostorije: velika soba od puta, kuhinja i još jedna soba u pozadini kuće.
Od vrata za ulaz od dvorišne strane nalazio se manji hodnik («ganjek») koji je bio natkriven. Na pročelju kuće nalazila su se dva mala prozora, rijeđe tri. Podovi su bili od nabijene ilovače, a rijeđe taracani pečenom ili sirovom ciglom. Strop glavne sobe, a ponekad i cijele kuće počivao je na debeloj glavnoj gredi («tramu») na koju se bile naslagane tesane hrastove daske i sa tavanske strane omazane blatom. Na tavanu se najčešće držalo žito, kukuruz, grah, orasi i sl. Kuće su bile pokrivene raženom slamom, a rijeđe cijepanim krovnim dašćicama (tzv. «šindrom»). U velikoj kuhinji nalazila se velika zidana krušna peč na kojoj su često zimi spavala djeca. Pored kuće nalazilo se prostrano dvorište, a iza kuće staja, štagalj, od šiba pleteni spremnici za kukuruz («virjani») itd. U svakom dvorištu moralo je biti zasađeno nekoliko stabala duda i oraha (iz komercijalnih razloga: dud su jeli svinje, kokoši, patke i dr, od njega se radilo tehničko drvo, od njega se pekla rakija, orah se koristio za jelo, krošnja oraha tjera komarce i muhe, list se koristio za lijek, krošnja u ljetu radi izuzetan hlad, cijelim orasima «šopale» su se guske i patke itd.). Krajiške kućne zadruge imale su svojega poglavara, a ponekad i više od 20 članova. Raspad tih zadruga počeo je otprilike oko 1860. godine i tim diobama nastaju brojne samostalne obiteljske manje zajednice koje imaju i manje zemljišta za obrađivanje. Dolazi do značajnog cijepanja zemljišnih parcela. U vrijeme Krajine (dakle do 1871.) muškarci su odlazili u ratove i služili caru po potrebi, dok su djeca, žene i starci ostajali kod kuće. Za uzvrat krajišnik je zemlju dobivao u leno, a ukidanjem Krajine riješeno je definitivno upisivanje vlasništva određenog zemljišta određenim obiteljima koje su to zemljište koristile. Tako se otprilike živjelo u Vojnoj krajini, a o toj temi mogu se još uvijek napisati čitave knjige. Kažimo da se posljednja krajiška pitomačka kuća koja je bila izgrađena na način kako se to radilo stoljećima bila sačuvala do kraja 1980-ih godina u ulici V. Nazora («Molvica»). Krajiška službena gradnja bila je drugačija. Na primjer, zgrade štacije (zgrade gdje su se u selima okupljali graničari i držali straže) imale su krov isključivo na četiri vode. Bile su zidanice. Srazmjerno visoko krovište u omjeru na visinu stambenog dijela (otprilike 1:3). Takvih je zgrada u vrijeme Krajine na području današnje pitomačke općine bilo malo. Sačuvala se npr. u Grabrovnici (rodna kuća pjesnika Petra Preradovića – nekadašnja štacija).
Turistički ured u izgradnji,Pitomača 2009.
Valja dodati da se sličan način gradnje zadržao još desetlječima, a danas imamo sačuvano u derutnom stanju samo dijelove takvog načina gradnje i to u vinogradima podno Bilogore («Aršanj», «Kladarski breg»), a koje su klijeti bile izgrađene negdje početkom 20. stoljeća i to tada bogatijih Pitomačana. Vinogradi ovdje postoje još od pamtivjeka, međutim klijeti su se počele značajnije izgrađivati tek od kraja 19. stoljeća. I nije si ih mogao priuštiti svatko. Klijet je imao župnik, kakav krajiški časnik, kasnije bogati posjednici (kao npr. Götz, Đurđević). Siromašan puk odlazio je u vinograde pješice, a odmarao se ispod kakvog stabla, dok je grožđe sve do početka 20 stoljeća uglavnom vozio kući i tu pravio vino.
Kada se govori o tradicionalnoj gradnji stambenih objekata na pitomačkom području, tada se podrazumijevaju stambeni objekti kakvi su se gradili u vrijeme Vojne krajine. Iako su u Pitomaču dolazili brojni došljaci iz Slavonije, Mađarske, Austrije, Češke i drugih zemalja donosili su i ponešto svojega, međutim, osnovni pogled domaćeg čovjeka na izgled njegovog doma nije bitno odstupao od onog stoljećima usađenog mu u mentalitet. Treba naglasiti da gradnja kuća zidanica kao potpuno nove gradnje ovdje dolazi postepeno i tek od početka 20 stoljeća. Zidani zidovi rade se u početku kao nužno zlo prvenstveno kod adaptacija starijih kuća na kojima je već bio dosta dotrajao pleter (ali poceki biti odlični), pa se mijenjao ciglom, a drvena konstrukcija je ostajala budući da je bila kvalitetne izrade od hrastovog drveta. Dakle ciglom ispunjena drvena konstrukcija u biti je improvizacija. Kažimo i to da je izgradnja krovišta na kućama koje su bile pokrivene slamom ili «šindrom» zahtjevala posebna pravila. Tako je sljeme na pročelju (ali i začelju) uvijek završavalo šiljatim kutom, a ne dodatnom, manjom vodom. Obrada krovišta na taj način ima svoje korijene u gradnji u susjednim naseljima istočno od Pitomače (Virovitica itd.), gdje su zgrade građene pod utjecajem islamske gradnje (npr. četiri vode, sa visokim temeljima i prizemnim dijelom, dugim napustima u obliku gljive itd.). Nakon što je dotrajala slama ili «šindra» kuća se pokrivala crijepom, sada da li tzv «ribljom kosti» ili «biberom», što se, dakle, također radilo kao adaptacija. Svi ovi načini gradnje, adaptacije ili restauracije (radi stavljanja u funkciju) još se uvijek danas mogu dobro vidjeti na nekoliko starih klijeti (u «Kladarskom bregu») koje su u derutnom stanju ali zato jasno i definirano pokazuju kako se nekada gradilo, dograđivalo i pregrađivalo.
GDJE MOŽETE SVRSTATI BUDUĆI TURISTIČKI URED KOJI SE GRADI PORED ŽUPNE CRKVE?
(Foto: 1. Posljednja krajiška kuća iz oko 1850. godine – srušeno krajem 1980-ih. Fotografija je iz 1984. godine.
Foto:2 i dalje. Rijetki – posljednji sačuvani detalji originalnog načina gradnje 19. i početka 20. stoljeća u pitomačkom kraju – tako se to radilo nekada (zidovi od pletera, omazani ilovačom i obijeljeni itd.) – «Kladarski breg i «Aršanj».)
U nastavku (3 dio) slijede poglavlja:
• Trg kralja Tomislava do oko 1870. godine
• Centar Pitomače oko 1900. godine
• Prostor oko crkve svetog Vida 1960-ih godina
• Prva značajna promjena urbanističkog izgleda jezgre oko crkve nakon 1945. godine (rušenje zgrade stare općine, drž. šumarije i dr. – izgradnja zdravstvene stanice...)
• Drugi zahvat preuređenja – izgradnja današnje zgrade općine, zgrade na uglu kod ulice D. Domjanića, zgrade današnje pošte...)
• Posljednje promjene urbanističkog izgleda jezgre (1992-2009.)
• Ocjene i analize pojedinih projekata vezanih za urbanističku sliku Pitomače (javni spomenici, prostori i zgrade) u odnosu na kulturno-etnološko-etnografsko-povijesne značajke
• Obrazloženje za: «zašto je prijeko i vrlo hitno potrebno trajno urbanističko prostorno rješenje» napisao:Branko Begović
Podravske šoderice - trailer
Režiju i scenarij potpisuje Goran Šafarek, kameru Goran Šafarek te koprivnički foto/video dvojac Andrej Bunić i Hrvoje Petrić
Film će biti premijerno emitiran u srijedu, 29. svibnja, 18.30. HTV 2
"Srednje Podunavlje - srce europske divljine".
Režija, scenarij, tekst i najveći dio snimaka: Goran Šafarek
Ne živi čovjek samo od kruha
U spomen Kino klub Slavica i Mirku Laušu (1926.-2005.)
Film snimljen 2004.godine. Ideja i realizacija Zdravko Jakupec.
